Između prugica i redaka.

Priča o dječaku u prugastoj pidžami i čovjeku koji je tragao za smislom.

Krenimo prvo od filma - Dječak u prugastoj pidžami.

Ukratko, film prati osmogodišnjeg dječaka Brunu, čiji otac je visoki časnik SS-a i zadužen je za nadzor jednog od logora u Poljskoj.

Za razliku od njegove starije, 14-godišnje sestre, Bruno nikako ne shvaća nacističku retoriku, pogotovo onu usmjerenu protiv Židova.

Slobodnog, istraživačkog duha i bez prijatelja koji su ostali u Berlinu, Bruno otkrije jedan od logora, ne znajući što se zapravo događa iza bodljikavom žicom ograđenog prostora.

Ondje, Bruno upoznaje 8-godišnjeg dječaka Shmuela koji je jedan od logoraša i Bruno zatim često dolazi do ruba ograde provoditi vrijeme i razgovarati sa svojim novim prijateljem. Ostale detalje neću otkrivati, to ćete morati otkriti sami.

Snažna simbolika.

Bruno jednostavno ne shvaća svijet koji mu se nameće, a najbolje je taj nesklad u njegovoj glavi dočaran time što on misli da je logor zapravo farma i da su farmeri iz nekog, njemu nepoznatog razloga, obučeni u pidžame.

Mnoge njegove izjave, potaknute blaženim neznanjem i neiskvarenošću, pružaju snažan kontrast surovosti svijeta u kojem se nalazi dječak s druge strane ograde. Također, njegovo potpuno neshvaćanje situacije i razotkrivanje nelogičnosti ostavlja kod gledatelja jasan osjećaj besmisla.

Stvara jasnu sliku apsolutne besmislenosti cijele situacije.

Čovjek koji je tragao za smislom.

Također u pidžami, ali onoj za odrasle. I upravo obučen u tu pidžamu, ostavio je iza sebe savršeno opisanu sliku besmisla, potpune apatije i krajnjih granica ljudskog dostojanstva.

Viktor Frankl, austrijski psihijatar i neurolog, bio je u raznim logorima, između ostalih i u Auschwitzu. Svoja i iskustva drugih logoraša, kao i psihološke faze koje su logoraši prolazili, opisao je u svojoj knjizi:

Čovjekovo traganje za smislom.

Čovjek u potrazi za smislom.

Pogledavši film i još jednom pročitavši knjigu, u glavi su mi odzvanjale riječi iz jedne pjesme Dine Merlina:

“O da l’ smo rođeni zli il’ smo u putu to postali…”

Baš kao ni dječak Bruno iz filma, ni ja ne shvaćam sad, a mislim da nikada neću ni shvatiti taj svijet. Kao što nikada neću shvatiti ni ljude koji takav svijet besmisla podržavaju.

Nikada mi neće biti jasno kako može nešto tako nasumično poput nacionalnosti ili vjerske opredjeljenosti, u ljudima izazvati toliki gnjev. Bez obzira na svu propagandu, na sve vanjske faktore, kako se ne oglasi bar zrno ljudskosti onoga trenutka kad ta osoba stane nasuprot njima. Zar ne shvate da je s druge strane isto samo čovjek?

Zašto baš ovaj film i ova knjiga?

Vjerujem da se to pitate dok ovo čitate, s obzirom na događanja u svijetu i rat na Bliskom stoku.

Ovim tekstom ne zauzimam niti jednu stranu, osim strane ljudskosti. Jer, nebitno je tko je i kada bio žrtva, na kraju dana pouka o ljudskosti ostaje ista.

Film i knjiga su mogli govoriti o zloglasnim Crvenim Kmerima, moje stajalište bi ostalo isto.

Smatram da su poruke koje film i knjiga nose, nešto puno važnije, pogotovo u svijetu sve ogoljenijem od empatije, sve veće otuđenosti pojedinca od vlastitog društva. Poruke hrabrosti, empatije, neosuđivanja i zdravog propitkivanja čistih nelogičnosti.

Čovječanstvo je u sukobu sa samim sobom od svoga početka, samo naša generacija ima tu nesreću da živi u tehnološki naprednom vremenu. Odnosno, bombardirani smo informacijama svakodnevno, od kojih je velika većina iznimno negativna i koliko god se mi trudili, to ipak ostavlja traga na nama.

I baš zato sada ovaj film i ova knjiga. Da se podsjetimo gdje vodi prepuštanje apatiji i skretanje pogleda pred lažima i obmanama.

I na tom tragu ostavio bih jednu lekciju iz filma i jednu iz knjige. One najvažnije koje sam ja pročitao između redaka, odnosno između prugica. Ostale prepuštam vama da pronađete gledajući film i čitajući knjigu.

Lekcija između prugica.

Jedan čovjek čini razliku.

Nemojte nikada posumnjati u snagu jedne jedine osobe. Iskoristit ću analogiju lavine, tone i tone snijega mirno, uspavano postoje godinama. Djeluje kao da taj savršeni pokrivač ništa ne može poremetiti. A onda, jedan zalutali dašak vjetra ili glas iz daljine, pokrene uspavanu snagu i više nema zaustavljanja.

Mi ljudi smo slični, jako nas je teško pokrenuti, a uspavati i baciti u apatiju vrlo jednostavno. I naravno, čovjek onda misli da on, neki glas iz daljine, ne može ništa spram jedne planine snijega koja se ne želi pomaknuti.

Krivo. Možemo učiniti toliko toga. I upravo ovaj film savršeno oslikava posljedice vjerovanja da naš glas nema snagu pokrenuti lavinu.

Prikazuje koja je cijena izgubljene nevinosti pred licem predrasuda i neznanja. Kako neobuzdana mržnja i neuspjeh u preispitivanju autoriteta ili ideologije mogu dovesti do nezamislivih posljedica.

A sve kreće od jednog čovjeka koji je skrenuo pogled pred licem nepravde, misleći da njegov glas ne čini razliku.

Lekcija iz traganja za smislom.

Dugo sam razmišljao što bih ovdje napisao, jer mogao bih slobodno većinu knjige ispisati i ne bih pogriješio.

Ipak, odlučio sam se izdvojiti ovaj dio iz same knjige:

“Način na koji čovjek prihvaća sudbinu i svu patnju koju ona donosi sa sobom, način na koji nosi svoj križ, pruža mu golemu priliku - čak i u najtežim okolnostima - da svojem životu da dublje značenje.”

Naravno, ne proživljavamo svakodnevno strahote koncentracijskih logora, ali vjerujem da je poruka svejedno jasna. Uostalom, sam autor na početku knjige navodi da “…mi znamo: najbolji se među nama nisu vratili”, baš kao i nekoliko rečenica nakon ovog prethodno izdvojenog citata, kad navodi:

“Od logoraša su tek nekolicina sačuvala potpunu unutarnju slobodu i dosegnula vrijednosti koje im je patnja ponudila, no već je i jedan takav primjer dovoljan dokaz da čovjeka unutarnja snaga može uzdignuti iznad vanjske sudbine. Takvi ljudi ne postoje samo u koncentracijskim logorima. Svugdje se čovjek suočava sa sudbinom, s prilikom da nešto postigne patnjom.”

Mislim da moje daljnje objašnjavanje ovakvih iskaza može samo umanjiti snagu poruke koju ova knjiga nosi.

Poruka na kraju.

Ciljao sam na nadahnuće, inspiriran dječakom u prugastoj pidžami i čovjekom koji je tragao za smislom.

Ohrabrenje da spoznamo vlastitu snagu, usprkos svim preprekama.

Od nepodnošljivog šefa na poslu do smrti drage osobe. Baš kao što Viktor Frankl kaže - svi mi nosimo svoj križ.

Nikada ne znamo koliko je težak nekome nečiji, iako nama djelovao sasvim lagan i bezazlen.

Vjerujte u sebe, u snagu svoje moralne dužnosti da ne okrećete pogled spram nepravde, laži i obmana. Nije to jednostavan put, posrćem na njemu i ja svakodnevno, baš kao i velika većina nas.

No, stremiti takvom putu, već je velika duhovna i moralna pobjeda nad sudbinom i životnim nedaćama, kakve god one bile.