Mali trenuci koji mijenjaju sve.

Znam da svaka generacija voli koristiti superlative kada opisuje sebe. Jedni tvrde da je njihova bila najbolja, drugi da vremena u kojima su živjeli nikada više neće biti tako dobra.

Ali jednu stvar ipak sve generacije imaju zajedničku – što se više približavaju tridesetima, to im uspomene iz mladosti postaju dragocjenije.

S druge strane, sadašnjost im sve češće izgleda kao loša kopija onoga kako je nekad bilo. Kao da je u toj utakmici "kako je to bilo u naše vrijeme" protiv "ovoga danas", prošlost uvijek u prednosti.

Ja, eto, pripadam generaciji milenijalaca.

Tako su odlučili neki tamo stručnjaci za klasifikaciju generacija. (A mi na Balkanu bismo rekli da su to ljudi zaposleni na izmišljenim pozicijama...)

A vjerujte mi kad vam kažem…

Malo koja generacija se osjećala tako izgubljeno u odraslom životu kao što se osjeća generacija milenijalaca.

Da, rekao sam što sam rekao. Odnosno, napisao. Uglavnom, shvaćate poantu...

Što ako su mali trenuci već tu?

Svi prolazimo kroz faze kada se osjećamo izgubljeno. Faze u kojima se preispitujemo, sumnjamo u sebe i tražimo neki znak da će sve biti u redu.

Moja generacija kao da je zapela u odmotavanju nekog gordijskog čvora smisla i nikako da pronađe tu nit gdje se počinje odmotavati bar naznaka smisla.

Mnogi moji vršnjaci znaju taj osjećaj. Ja sam ga prvi put u punom smislu osjetio kao brucoš u nepoznatom gradu. Odvojen od prijatelja s kojima sam odrastao, bačen u svijet koji je od mene tražio da se prilagodim prije nego što shvatim gdje sam zapravo došao.

Ali život ima čudan način da nam pošalje one bit će sve u redu znakove kada ih najmanje očekujemo.

Poput zalutalog prometnog znaka koji najavljuje odavno završene radove na cesti.

Nekad taj znak dođe iz potpuno neočekivanog izvora – poput jednog slučajnog osmijeha u prolazu.

Osmijeh koji pamtim deset godina.

Bio sam izgubljeni brucoš u potpuno novom gradu. Odvojen od prijatelja s kojima sam odrastao, bačen u svijet koji je od mene tražio da se prilagodim prije nego što shvatim gdje sam zapravo došao.

Kao da nije bilo dovoljno to što mi je, kao u najboljim pubertetskim danima, u glavi vrištalo tisuće neodgovorenih pitanja. Povlačenje nije bilo opcija. Bio sam tu. A strah od neuspjeha bio je paralizirajući.

Prvih nekoliko mjeseci studentskog života potrošio sam na upijanje apsolutne slobode – i izgorio u tome. Možda sam time maskirao nesigurnost koja je čučala u meni, možda sam samo bio neka uvrnuta verzija Ivice Kičmanovića u velikom gradu.

Sloboda je bila preplavljujuća. Ispiti su se gomilali, odgovornosti sam ignorirao, a tiha anksioznost jeseni pretvarala se u smrtni stisak zime.

Bio sam izgubljen.

I onda…Jedne večeri, na Kampusu Borongaj, prošla je kraj mene jedna djevojka. Bio je gotovo potpuni mrak, nisam joj vidio lice, ne bih je prepoznao ni tada ni sada.

Ali vidio sam osmijeh.

Osmijeh tajanstvene djevojke.

Jedan iskren, nenametljiv osmijeh. Osmijeh koji nije imao nikakvu skrivenu namjeru, osim da bude - osmijeh. Ne mogu vam opisati koliko se taj trenutak urezao u moje sjećanje.

Dan danas ne znam tko je ta djevojka. Nisam osjetio potrebu otkriti tko je, pozvati je na kavu ili je bolje upoznati. Nije bilo ničega osim tog malog, prolaznog trenutka. Da, nisam bio ni svjestan da mi se pred očima upravo vrte vlastiti mali trenuci koji mijenjaju sve.

Jedan osmijeh u prolazu, u neko bezvezno predvečerje nekog sasvim nebitnog dana, utišao je simfoniju glasova u mojoj glavi i ostavio prostor jednoj misli da se u toj tišini istakne.

Bit će sve u redu.

I bilo je.

Danas, deset i kusur godina kasnije, često se sjetim te večeri. Bez ikakvog romantičnog prizvuka, bez žaljenja, bez nostalgije za onim što je moglo biti.

Večer jednog malog trenutka.

Samo sjećanje na trenutak kada je potpuni stranac uspio uljepšati jedan od najburnijih perioda mog života. I to nečim tako jednostavnim poput osmijeha.

Vjerujem da ona i dalje negdje korača ovim svijetom, nesvjesna koliki je trag ostavila na nekome tko joj nikada nije rekao ni hvala.

A onda pomislim…Koliko često i mi ostavimo trag u nečijem životu, a da toga nismo ni svjesni?

Tko zna – možda si i ti danas nekome bio taj osmijeh u prolazu.